Članak: Tržišno natjecanje u praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske
Ovo je naš prvi doprinos početku rasprave o različitim temama i aktualnostima iz tržišnog natjecanja. Pozivamo sve da se uključe u raspravu, o ovoj ili drugim temama, kao i da predlože teme o kojima bismo mogli otvoriti posebne forume za raspravu.
U kontekstu odluka Ustavnog suda, čini se da bi bilo posebno zanimljivo analizirati:
- može li se čak raspravljati i o odgovornosti Republike Hrvatske za neprimjenu (neodgovarajuću primjenu) etabliranih pravila i principa tržišnog natjecanja u EU-u, koji se ovdje tiču dokazivanja kartela kao najtežih oblika narušavanja tržišnog natjecanja
- istina, o standardima dokazivanja općenito pa niti dokazivanju kartela ne postoje harmonizirajući pravni instrumenti, no valja voditi računa upravo o tome koliko su karteli za tržišno natjecanje opasni, a čini se da su se standardi dokazivanja ujednačili
- važno je imati pri tome na umu i druge okolnosti: nije sporno da je svaka država članica odgovorna za ispunjavanje obveza koje proizlaze iz ugovora (čl. 4/3 UEU); da je tržišno natjecanje za EU odlučno važno i u njenoj isključivoj nadležnosti;
- istina, to je ponajprije kada je riječ o utjecaju na trgovinu između država članica (Wilhelm vs. Bundeskartellamt) te tada nacionalno pravo ne može biti drukčije nego europsko pravo tržišnog natjecanja; no, može li biti različito kada je učinak narušavanja odnosno navodnog narušavanja tržišnog natjecanja bez učinka na europsko tržište odnosno kada ima samo učinak na nacionalno tržište (ima li u ovim slučajevima?); istodobno, zar ne bi i nacionalno pravo tržišnog natjecanja se uvijek trebalo tumačiti u skladu s principima europskog prava tržišnog natjecanja (tako npr. određuje čl. 60 UK Competition Act iz 1998) jer samo je tako moguće osigurati jedinstvenu primjenu (i vladavinu prava); ovo osobito kada je riječ o tako teškom obliku narušavanja tržišnog natjecanja kao što je kartel, na čijem sprječavanju EU toliko inzistira;
- glede eventualne odgovornosti države, je li ustavni sud “najviši sud” koji donosi krajnju odluku?; on jest sud koji može postaviti zahtjev za prethodnim pitanjem, ali nije sud koji donosi odluku koja je zadnja instanca (on svojim odlukama vraća predmet na ponovno odlučivanje), u smislu elemenata odgovornosti države za radnje pravosudnih tijela (Koebler); s druge strane, stajališta Ustavnog suda jesu obvezujuća za tijela kojima se predmet vraća na odlučivanje.
Sigurno ima još pitanja koja mogu biti važna za raspravu.
Iskreno molimo sve članove HDPPTN-a i sve druge zainteresirane osobe da se uključe u raspravu na našim stranicama.
Prof. dr. sc. Siniša Petrović, predsjednik HDPPTN-a